Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu

Zakonom o lovstvu (»Narodne novine«, br. 99/18., 32/19., 32/20. i 127/24. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: važeći Zakon) uređuju se uzgoj, zaštita, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova, gospodarenje lovištima, davanje prava lova, sprječavanje šteta od divljači te druga pitanja od značaja za održivo gospodarenje divljači kao prirodnim bogatstvom od interesa za Republiku Hrvatsku.

Tijekom dosadašnje primjene važećega Zakona uspostavljen je jedinstven sustav gospodarenja lovištima, unaprijeđena je transparentnost postupaka davanja prava lova, ustrojena je Središnja lovna evidencija te su stvorene pretpostavke za izradu i provedbu nacionalnih planova gospodarenja pojedinim vrstama divljači. Istodobno su uočena određena pitanja koja je potrebno dodatno normativno urediti radi učinkovitije provedbe sustava lovnog gospodarenja, veće pravne sigurnosti te daljnjeg razvoja lovstva kao gospodarske djelatnosti.

U provedbi važećeg Zakona pokazalo se da postojeća najmanja površina privatnog lovišta ne osigurava uvijek učinkovito i održivo gospodarenje populacijama divljači, osobito vrstama koje zahtijevaju veće areale kretanja. Takva lovišta otežavaju provedbu mjera uzgoja, zaštite i praćenja stanja divljači te mogu dovesti do fragmentiranog i manje učinkovitog gospodarenja. Stoga je potrebno uskladiti najmanju površinu privatnog lovišta s uvjetima koji vrijede za državna i zajednička lovišta.

Također, praksa je pokazala potrebu jačanja stabilnosti i dugoročnosti gospodarenja lovištima kroz produljenje trajanja zakupa prava lova te uspostavu sustava periodičnog usklađivanja godišnjih naknada za pravo lova tijekom trajanja dugoročnih ugovornih odnosa. Produljenje trajanja zakupa potrebno je radi stabilnijeg i dugoročnijeg gospodarenja lovištima, poticanja ulaganja u lovišta, divljač, lovnu infrastrukturu i zaštitu staništa te stvaranja boljih uvjeta za razvoj lovnog turizma. Pravo lova predstavlja korištenje prirodnog bogatstva od interesa za Republiku Hrvatsku na dulje razdoblje, zbog čega je potrebno očuvati realnu vrijednost naknade i osigurati da njezina visina ostane primjerena tijekom cijelog trajanja ugovora.

Nadalje, tijekom primjene važećega Zakona uočena je potreba drukčijeg uređenja raspodjele sredstava ostvarenih od naknade za pravo lova kako bi se županijama i Gradu Zagrebu osigurao dostatniji financijski okvir za provedbu poslova i mjera iz njihove nadležnosti, osobito onih koje se odnose na sprječavanje šteta od divljači, financiranje osiguranja za slučaj šteta od divljači, razvoj lovstva i unaprjeđenje lovnog gospodarenja. Time se osigurava veća usklađenost između zakonom povjerenih poslova i raspoloživih financijskih sredstava za njihovu provedbu.

Potreba za izmjenama važećega Zakona utvrđena je i u području davanja prava lova, radi osiguravanja kontinuiteta gospodarenja lovištima, jačanja uloge lokalne zajednice u gospodarenju prirodnim resursima te stvaranja pretpostavki za ravnomjerniji razvoj ruralnih područja. Lovstvo u ruralnim područjima nije isključivo gospodarska djelatnost, već ima i važnu društvenu, sigurnosnu, biosigurnosnu i tradicijsku ulogu. Stoga je potrebno normativno urediti rješenja koja omogućuju stabilnost gospodarenja lovištima te uključivanje subjekata koji su trajno prisutni na području lovišta i koji mogu pravodobno provoditi mjere propisane Zakonom.

Istodobno se prepoznala potreba dodatnog unaprjeđenja sustava osposobljavanja lovaca, posebno u dijelu koji se odnosi na sigurno rukovanje lovačkim oružjem i podizanje standarda sigurnosti u lovstvu. Rukovanje vatrenim oružjem jedno je od najodgovornijih područja u lovstvu te zahtijeva odgovarajuću razinu teorijskog znanja i praktične osposobljenosti prije pristupanja lovačkom ispitu.

Tijekom provedbe važećega Zakona uočena je i potreba jasnijeg uređenja obveza sudionika u sprječavanju i smanjenju šteta koje divljač prouzroči na poljoprivrednim kulturama, usjevima i nasadima. Cilj predloženih izmjena je jasnije urediti pretpostavke za ostvarivanje prava na naknadu štete, uz istodobno naglašavanje preventivnog postupanja svih sudionika. Štete od divljači potrebno je, kada je to razumno moguće, sprječavati odnosno smanjivati njihov opseg, dok se naknada štete ostvaruje kada su za to ispunjene zakonom propisane pretpostavke odgovornosti.

Osobita potreba za izmjenama važećega Zakona utvrđena je u području odgovornosti za štete od divljači, a posebno za štete nastale naletom vozila na divljač na javnim cestama. Dosadašnje zakonsko uređenje nije na dostatno jasan i cjelovit način uredilo pitanje uzroka i odgovornosti za ovu vrstu štete, što je u praksi dovelo do različitih tumačenja propisa, neujednačene sudske prakse i velikog broja dugotrajnih sudskih postupaka.

U dosadašnjoj praksi odgovornost lovoovlaštenika vezivala se uz samu činjenicu postojanja lovišta u blizini mjesta nastanka štete, neovisno o tome je li lovoovlaštenik svojim postupanjem ili propuštanjem stvarno pridonio nastanku štetnog događaja. Takav pristup doveo je do pravne nesigurnosti i nerazmjernog opterećenja lovoovlaštenika, osobito imajući u vidu da javna cesta nije lovište, da se na njoj ne provodi lovno gospodarenje te da javnom cestom upravlja subjekt određen posebnim propisima, a ne lovoovlaštenik. Lovoovlaštenik nema pravnu ovlast niti stvarnu mogućnost upravljanja javnom cestom, prometnim režimom, prometnom signalizacijom, kretanjem vozila ni okolnostima u kojima može doći do iznenadnog izlaska divljači na prometnicu. Stoga nije razmjerno odgovornost za štetu temeljiti na samoj povezanosti divljači s lovištem, bez utvrđenja konkretnog postupanja ili propuštanja lovoovlaštenika koje je pridonijelo nastanku štete.

Istodobno je zabilježen kontinuirani rast broja prijavljenih šteta i iznosa isplaćenih naknada za štete nastale naletom vozila na divljač. Prema dostupnim podacima, u razdoblju od 2018. godine do travnja 2026. godine prijavljeno je 39.614 šteta, a isplaćeno je više od 48 milijuna eura na ime šteta. U 2025. godini isplaćeni iznos šteta dosegnuo je gotovo 15 milijuna eura. Takav rast ukazuje na to da postojeći sustav nije dugoročno održiv te da zahtijeva jasno normativno uređenje odgovornosti, osobito radi pravne sigurnosti, ujednačavanja postupanja i sprječavanja daljnjeg prenošenja rizika na subjekt koji u pravilu ne upravlja mjestom, vremenom ni okolnostima nastanka štete.

Dosadašnji model u znatnoj se mjeri oslanjao na kolektivno financiranje pojedinačnih štetnih događaja, uključujući korištenje javnih sredstava kao mjere pomoći održivosti sustava zakupa i koncesija prava lova. Međutim, takav model ne može trajno preuzimati funkciju općeg mehanizma pokrića za štete za koje nije utvrđena odgovornost određenog subjekta. Zbog toga je potrebno jasno normativno urediti odgovornost za štete nastale naletom vozila na divljač, na način da se naknada štete temelji na dokazanoj krivnji, uzročnoj vezi i stvarnoj mogućnosti pojedinog subjekta da utječe na nastanak štetnog događaja.

Slijedom navedenoga, ocijenjeno je potrebnim jasno i cjelovito urediti pitanje odgovornosti za štete nastale naletom vozila na divljač na javnim cestama, uzimajući u obzir poseban pravni položaj divljači kao dobra od interesa za Republiku Hrvatsku, posebnosti javnih cesta kao prostora kojim ne upravlja lovoovlaštenik te stvarne mogućnosti pojedinih subjekata da utječu na nastanak, sprječavanje i saniranje takvih štetnih događaja.

Zaključno, predloženim izmjenama nastoji se unaprijediti sustav lovnog gospodarenja, povećati pravna sigurnost svih sudionika, smanjiti administrativna i financijska opterećenja, osigurati učinkovitije provođenje mjera zaštite i gospodarenja divljači te stvoriti preduvjete za daljnji razvoj lovstva i lovnog turizma u Republici Hrvatskoj. Poseban cilj ovoga Konačnoga prijedloga zakona je uspostaviti jasniji, razmjerniji i predvidljiviji sustav odgovornosti za štete od divljači, kako u odnosu na štete na poljoprivrednim kulturama, usjevima i nasadima, tako i u odnosu na štete nastale naletom vozila na divljač, utemeljen na stvarnoj mogućnosti utjecaja pojedinog subjekta na nastanak štete, njezino sprječavanje ili smanjenje njezina opsega.

Predloženim zakonom uređuju se pitanja od značaja za učinkovitije gospodarenje divljači i lovištima, jačanje pravne sigurnosti, smanjenje administrativnih opterećenja te stvaranje uvjeta za daljnji razvoj lovstva i lovnog turizma u Republici Hrvatskoj.

Ovim Konačnim prijedlogom zakona povećava se najmanja površina privatnog lovišta s dosadašnjih 500 hektara na 1000 hektara. Predloženo rješenje temelji se na potrebi osiguravanja učinkovitijeg gospodarenja populacijama divljači, očuvanja prostorno i biološki zaokruženih cjelina te usklađivanja najmanje površine privatnih lovišta s površinom propisanom za državna i zajednička lovišta.

Radi stvaranja stabilnijih uvjeta za dugoročno gospodarenje lovištima, produljuje se trajanje zakupa prava lova na državnim i zajedničkim lovištima s 10 na 20 godina. Istodobno se uvodi sustav periodičnog usklađivanja godišnje naknade za pravo lova tijekom trajanja ugovora kako bi se očuvala realna vrijednost naknade te osigurala primjerena naknada za korištenje prirodnog bogatstva od interesa za Republiku Hrvatsku.

U postupcima davanja prava lova dodatno se uređuju kriteriji za izbor najpovoljnijeg ponuditelja. Propisuje se pravo prednosti prethodnom koncesionaru te domicilnim udrugama čiji članovi imaju prebivalište na području obuhvaćenom granicama lovišta, pod uvjetima propisanim ovim Konačnim prijedlogom zakona. Predloženim rješenjem nastoji se osigurati kontinuitet gospodarenja lovištem, potaknuti razvoj ruralnih područja te ojačati povezanost lokalne zajednice s gospodarenjem prirodnim resursima.

Konačnim prijedlogom zakona se mijenja raspodjela sredstava ostvarenih od naknade za pravo lova radi osiguravanja većih financijskih sredstava županijama i Gradu Zagrebu za provedbu poslova iz njihove nadležnosti, osobito mjera sprječavanja šteta od divljači, financiranja osiguranja za štete od divljači, razvoja lovstva i unaprjeđenja lovnog gospodarenja, kao i financiranja troškova rada županijskih povjerenstava za procjenu šteta od divljači te isplate utvrđenih, a neisplaćenih iznosa štete.

Predloženim zakonskim rješenjima dodatno se uređuje sustav izobrazbe u lovstvu. Kao uvjet za pristupanje programu osposobljavanja za lovca uvodi se obveza završetka programa i polaganja posebnog ispita iz balistike i sigurnog rukovanja lovačkim oružjem. Na taj se način unapređuje sigurnost u lovu te podiže razina stručnosti i odgovornosti budućih lovaca.

Dodatno se usklađuje izričaj odredbe kojom se zabranjuje lov poluautomatskim oružjem ako se u spremniku nalazi više od dopuštenog broja naboja. Predloženom izmjenom ne dopušta se lov s većim brojem naboja u spremniku, nego se precizira način normiranja zabrane, uz zadržavanje zaštitnog cilja sprječavanja uporabe neselektivnih sredstava lova.

Radi učinkovitijeg sprječavanja šteta od divljači preciznije se uređuju obveze lovoovlaštenika, oštećenika i nadležnih tijela te mjere koje se poduzimaju radi sprječavanja nastanka štete ili smanjenja njezina opsega. Time se jasnije razgraničuju obveze pojedinih subjekata i stvaraju pretpostavke za učinkovitije preventivno djelovanje.

U dijelu koji se odnosi na štete koje divljač prouzroči na poljoprivrednim kulturama, usjevima i nasadima zadržava se temeljno polazište prema kojem lovoovlaštenik odgovara za štetu kada su za to ispunjene zakonom propisane pretpostavke. Predloženim uređenjem ne isključuje se pravo oštećenika na naknadu štete, nego se jasnije uređuju pretpostavke pod kojima se to pravo ostvaruje, uz ravnotežu između prava oštećenika na zaštitu imovine, obveza lovoovlaštenika u gospodarenju divljači i potrebe preventivnog postupanja svih sudionika.

Istodobno se propisuje obveza oštećenika da kao dobar gospodar pravodobno poduzme razumne, prikladne i dopuštene mjere radi sprječavanja nastanka štete ili smanjenja njezina opsega. Takva obveza ne znači prijenos odgovornosti s lovoovlaštenika na oštećenika niti obvezu poduzimanja svake moguće mjere u svakom pojedinom slučaju. Razumnost i prikladnost mjera procjenjuju se prema okolnostima konkretnog slučaja, osobito prema naravi zemljišta, vrsti kulture, području, vrsti divljači i stvarnoj mogućnosti sprječavanja ili smanjenja štete.

Konačnim prijedlogom zakona se dodatno uređuje postupak prijave, procjene i naknade štete od divljači, pri čemu se rok za obraćanje lovoovlašteniku veže uz dan kada je oštećenik uočio štetu i okolnosti koje upućuju na to da ju je prouzročila divljač, a ne uz dan njezina nastanka. Time se uvažava posebnost šteta koje oštećenik ne mora moći uočiti istoga dana kada su nastale te se osigurava da rok za poduzimanje radnji radi ostvarivanja naknade štete bude razuman i predvidljiv.

Propisuje se prethodni postupak prijave štete lovoovlašteniku i pokušaja sporazumnog rješavanja zahtjeva za naknadu štete. Ako lovoovlaštenik ne odgovori ili sporazum nije postignut, oštećenik može zatražiti procjenu županijskog povjerenstva za procjenu šteta, čiji nalaz predstavlja stručnu podlogu za daljnji pokušaj sporazumnog rješavanja spora. Neovisno o korištenju mogućnosti procjene pred Povjerenstvom, ako ne dođe do sklapanja sporazuma, oštećenik može ostvariti sudsku zaštitu u roku od godine dana od dana podnošenja prijave lovoovlašteniku.

Zbog posebne naravi šteta od divljači propisuje se poseban rok za ostvarivanje sudske zaštite. Štete na poljoprivrednim kulturama, usjevima i nasadima podložne su brzim promjenama, a protekom vremena mogu nestati tragovi relevantni za utvrđivanje uzroka, okolnosti i vrijednosti štete te se stanje oštećenog dobra može promijeniti zbog žetve, berbe, obrade, vremenskih prilika ili drugih okolnosti. Stoga se rok za podnošenje tužbe određuje u trajanju od godine dana od dana podnošenja prijave lovoovlašteniku, čime se osiguravaju pravodobno utvrđivanje činjenica, pravna sigurnost sudionika i učinkovito rješavanje zahtjeva za naknadu štete.

Radi osiguranja učinkovite naplate uređuje se mogućnost isplate štete utvrđene sporazumom ili pravomoćnom sudskom odlukom iz sredstava ostvarenih od godišnje naknade za pravo lova ako lovoovlaštenik ne ispuni dospjelu obvezu u propisanom roku. Isplatom štete tražbina prema lovoovlašteniku prelazi na nadležno tijelo do visine isplaćenog iznosa, koje je dužno u roku od 30 dana od dana isplate poduzeti radnje radi naplate isplaćenog iznosa, troškova postupanja i zakonskih zateznih kamata. Ako namjenska sredstva trenutačno nisu dostatna za podmirenje svih zahtjeva, oni se podmiruju prema redoslijedu zaprimanja iz raspoloživih i naknadno ostvarenih sredstava iste namjene. Neispunjenje dospjele obveze naknade štete predstavlja osobito tešku povredu obveza iz ugovora o pravu lova zbog koje je davatelj prava lova dužan pokrenuti postupak raskida ugovora.

Posebno se uređuje odgovornost za štetu nastalu naletom vozila na divljač na javnim cestama. Predloženim rješenjem izričito se propisuje da se uzroci i odgovornost za štetu od divljači i na divljači uređuju odredbama ovoga Zakona kao posebnim pravnim režimom. Pritom se uvažava i opće pravilo prometnog prava prema kojem sigurnost vožnje ne ovisi samo o formalnom poštivanju najveće dopuštene brzine, nego i o obvezi prilagodbe vožnje konkretnim okolnostima na cesti, uključujući vidljivost, stanje kolnika, prometne uvjete i mogućnost pravodobnog zaustavljanja odnosno reagiranja. Time se osigurava jasnija i jedinstvena primjena pravila o odgovornosti za ovu vrstu štete te otklanja pravna nesigurnost koja je proizlazila iz različitih tumačenja općih pravila obveznog prava u sudskoj praksi.

Umjesto pristupa prema kojem se odgovornost lovoovlaštenika mogla vezivati uz samu činjenicu postojanja lovišta u blizini mjesta štetnog događaja, ovim se Konačnim prijedlogom zakona uspostavlja sustav odgovornosti temeljen na načelu dokazane krivnje. Odgovornost za štetu veže se uz konkretno postupanje ili propuštanje osobe koja je imala stvarnu mogućnost utjecati na nastanak štetnog događaja. Na taj se način odgovornost usmjerava prema stvarnom uzroku štete, a ne prema formalnoj povezanosti divljači s lovištem.

U tom smislu propisuje se da vozač odgovara za štetu nastalu naletom vozila na divljač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno propisima kojima se uređuje sigurnost prometa na cestama, prometnim znakovima opasnosti ili izričitim naredbama. Time se jasno uređuje odgovornost sudionika u prometu kada je štetni događaj posljedica neprilagođene ili protivne vožnje odnosno nepoštivanja pravila sigurnosti cestovnog prometa.

S druge strane, propisuje se odgovornost lovoovlaštenika kada se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja skupnog lova. Time se odgovornost lovoovlaštenika veže uz situacije u kojima njegova aktivnost ima neposrednu vezu s nastankom štetnog događaja, odnosno kada se može utvrditi konkretan doprinos lovoovlaštenika izlasku divljači na javnu cestu i nastanku štete.

Konačnim prijedlogom zakona se izričito uređuju i situacije u kojima nije utvrđena krivnja niti vozača niti lovoovlaštenika. U takvim slučajevima ne nastaje obveza naknade štete na teret bilo koje od tih strana, jer nije utvrđeno postupanje ili propuštanje koje bi opravdalo prijenos štetnih posljedica s jedne strane na drugu. Propisivanjem da svatko snosi vlastitu štetu ne uvodi se odgovornost vozača bez krivnje, niti se oslobađa odgovornosti osoba čija bi krivnja bila utvrđena, nego se uređuje pravna posljedica slučajnog događaja za koji nije dokazano da ga je prouzročila bilo koja od strana.

U takvoj situaciji šteta ostaje u onoj imovinskoj sferi u kojoj je nastala: oštećenje vozila ostaje na strani vlasnika odnosno korisnika vozila, a gubitak divljači i troškovi njezina zbrinjavanja ostaju na strani lovoovlaštenika. Time se ne uspostavlja nova obveza plaćanja na teret vozača, nego se isključuje mogućnost da se šteta bez utvrđene krivnje automatski prevali na lovoovlaštenika, koji nije upravljao mjestom, vremenom ni okolnostima nastanka štetnog događaja. Takvim rješenjem odgovornost se veže uz krivnju i uzročnu vezu, a slučajni događaj ne dovodi do obveze naknade štete na teret subjekta koji nije pridonio njegovu nastanku.

Predloženim uređenjem ujedno se stvaraju pretpostavke za održiviji sustav naknade šteta nastalih naletom vozila na divljač, budući da se naknada štete veže uz utvrđenu odgovornost pojedinog subjekta, a ne uz trajno pokrivanje takvih šteta iz javnih sredstava neovisno o krivnji i uzročnoj vezi.

Radi učinkovitijeg inspekcijskog nadzora uvodi se mogućnost naplate pojedinih novčanih kazni na mjestu počinjenja prekršaja. Istodobno se prekršajne odredbe usklađuju s uvođenjem eura kao službene valute Republike Hrvatske te se dodatno uređuje sustav prekršajne odgovornosti radi jasnije i učinkovitije provedbe Zakona.

Predloženim rješenjima unapređuje se sustav lovnog gospodarenja, jača zaštita divljači i njezinih staništa, povećava pravna sigurnost te stvaraju uvjeti za održivi razvoj lovstva i lovnog turizma u Republici Hrvatskoj. Posebno se osigurava jasniji, razmjerniji i predvidljiviji sustav odgovornosti za štete od divljači, kako u odnosu na štete na poljoprivrednim kulturama, usjevima i nasadima, tako i u odnosu na štete nastale naletom vozila na divljač, utemeljen na jasno propisanim pretpostavkama odgovornosti, uzročnoj vezi i stvarnoj mogućnosti pojedinog subjekta da utječe na nastanak štete, njezino sprječavanje ili smanjenje njezina opsega.

Uz članak 1.

Ovim člankom mijenja se članak 10. važećega Zakona radi preciznijeg definiranja pravnog statusa Hrvatskog lovačkog saveza (HLS). Predlaže se jasnije određivanje HLS-a kao dobrovoljne nacionalne udruge koju čine lovački savezi županija i Grada Zagreba, lovačke udruge, lovci te druge pravne osobe čija je djelatnost vezana uz lovstvo i određene su Statutom HLS-a.

Ovom izmjenom proširuje se krug mogućih članova Hrvatskog lovačkog saveza na druge pravne osobe čija je djelatnost vezana uz lovstvo, a u skladu s odredbama Statuta HLS-a. Ova izmjena predlaže se s ciljem modernizacije i institucionalnog jačanja krovne nacionalne lovačke udruge kroz integraciju gospodarskih, znanstvenih, stručnih i drugih pravnih subjekata iz sektora lovstva. Time se omogućuje kvalitetnija međusektorska suradnja, unaprjeđenje lovne struke te učinkovitije provođenje zajedničkih ciljeva u razvoju i promociji lovstva u Republici Hrvatskoj.

Uz članak 2.

Ovim člankom mijenja se članak 12. stavak 3. važećega Zakona na način da se povećava najmanja površina potrebna za ustanovljivanje lovišta na zemljištu u vlasništvu pravnih ili fizičkih osoba s dosadašnjih 500 hektara na 1000 hektara. Svrha ove izmjene je osigurati učinkovitije i održivije gospodarenje lovištima, osobito u pogledu prostorne cjelovitosti, biološke raznolikosti te racionalnog upravljanja populacijama divljači.

Povećanjem najmanje površine lovišta pridonosi se boljem planiranju lovnogospodarskih mjera, smanjenju fragmentacije lovišta te omogućavanju dugoročne stabilnosti ekoloških sustava u kojima se provodi lovno gospodarenje. Također se ovom izmjenom najmanja površina privatnog lovišta izjednačava s najmanjom površinom državnog i zajedničkog lovišta. Izmjena je u skladu s načelima održivog razvoja i odgovornog gospodarenja prirodnim resursima.

Uz članak 3.

Ovim člankom usklađuje se izmjena kod ustanovljenja privatnih lovišta s izmjenom iz članka 2. Konačnog prijedloga zakona.

Uz članak 4.

Ovim člankom usklađuje se upućivanje na odgovarajuće odredbe važećega Zakona kojima su posebno uređene obveze koje se odnose na stručnu službu i lovočuvarsku službu, radi usklađivanja s izmjenom članka 24. stavka 4. važećega Zakona.

Uz članak 5.

Ovim člankom produljuje se razdoblje trajanja zakupa državnih i zajedničkih lovišta putem javnog natječaja s deset na dvadeset godina. U postupku javnog natječaja ograničava se najviši iznos naknade za pravo lova te se, uz ispunjavanje uvjeta natječaja i prihvaćanje najviše ponuđene naknade, propisuje pravo prednosti prethodnog koncesionara državnog lovišta odnosno domicilne lovačke udruge. Predloženim rješenjem osiguravaju se kontinuitet i stabilnost gospodarenja lovištima, jača uloga lokalne zajednice u gospodarenju prirodnim resursima te stvaraju pretpostavke za ravnomjerniji razvoj ruralnih područja. Domicilne lovačke udruge, zbog trajne prisutnosti i povezanosti svojih članova s područjem lovišta, poznaju lokalne prilike i mogu pravodobno provoditi mjere uzgoja i zaštite divljači, sprječavanja šteta od divljači te druge propisane obveze. Pravo prednosti ne ostvaruje se automatski, nego samo uz ispunjavanje uvjeta natječaja i prihvaćanje najviše ponuđene naknade za pravo lova.

Uz članak 6.

Ovim člankom propisuje se obveza lovozakupnika za uredno izvršenje obveza preuzetih ugovorom o pravu lova osiguravanje financijskih sredstava u iznosu godišnje naknade za pravo lova (garancijom banke ili avaliranom mjenicom).

Uz članak 7.

Ovim člankom propisuje se način usklađivanja visine godišnje naknade za zakup prava lova.

Uz članak 8.

Ovim člankom usklađuje se izmjena trajanja ugovora o zakupu prava lova s izmjenom iz članka 5. Konačnog prijedloga zakona.

Uz članak 9.

Ovim člankom nomotehnički se usklađuje izričaj s važećim Zakonom o državnom odvjetništvu, budući da prethodno mišljenje daju stvarno i mjesno nadležna (županijska) državna odvjetništva, a ne samo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Uz članak 10.

Ovim člankom usklađuje se upućivanje na članak 24. stavak 4. važećega Zakona, radi usklađivanja s izmjenom toga stavka.

Uz članak 11.

Ovim člankom usklađuju se upućivanja na odgovarajuće odredbe važećega Zakona kojima su uređeni uvjeti i obveze lovozakupnika, radi usklađivanja s izmjenom članka 24. stavka 4. važećega Zakona.

Uz članak 12.

Ovim člankom mijenja se način raspodjele sredstava ostvarenih od naknade za pravo lova radi osiguravanja odgovarajućeg financijskog okvira županijama i Gradu Zagrebu za provedbu poslova iz njihove nadležnosti te se proširuju namjene za koje se ta sredstva mogu koristiti. Uz ostale propisane namjene, omogućuje se financiranje troškova rada županijskih povjerenstava za procjenu šteta od divljači te isplata utvrđenog, a neisplaćenog iznosa štete u skladu s člankom 82.a koji se dodaje člankom 30. Konačnog prijedloga zakona.

Uz članak 13.

Ovim člankom usklađuju se odredbe koje se odgovarajuće primjenjuju na zakup prava lova na privatnom lovištu, radi usklađivanja s izmjenom članka 24. stavka 4. važećega Zakona i s njom povezanim odredbama.

Uz članak 14.

Ovim člankom propisuje se način usklađivanja visine godišnje naknade za koncesiju prava lova.

Uz članak 15.

Ovim člankom usklađuju se odredbe koje se odgovarajuće primjenjuju na ugovore iz članka 42. važećega Zakona, radi usklađivanja s izmjenom članka 24. stavka 4. važećega Zakona i s njom povezanim odredbama.

Uz članak 16.

Ovim člankom usklađuje se upućivanje na odgovarajuće odredbe važećega Zakona kojima su posebno uređene obveze koje se odnose na stručnu službu i lovočuvarsku službu, radi usklađivanja s izmjenom članka 24. stavka 4. važećega Zakona.

Uz članak 17.

Ovim člankom propisuje se iznimka u obvezi donošenja programa zaštite divljači za neograđene javne ceste.

Uz članak 18.

Ovim člankom propisuje se mogućnost odstupanja od stavka 1. podstavka 1. članka 55. važećega Zakona kojim je zabranjeno loviti i uznemiravati ženku dlakave divljači kad je visoko bređa ili dok vodi sitnu mladunčad radi smanjivanja broja divljači koja čini štetu drugoj divljači i ostalim životinjskim vrstama, usjevima, stoci, šumama, ribnjacima, drugim vodama i ostaloj imovini na podnošljiv broj, u slučajevima kada je potrebno skratiti lovostaj zbog sprječavanja šteta od divljači te u slučajevima potrebe donošenja naredbe o smanjenju brojnog stanja pojedine vrste divljači.

Uz članak 19.

Ovim člankom usklađuju se odredbe važećega Zakona o lovstvu s odredbama Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana kao posebnim propisom kojim se uređuju kategorizacija i tehnička svojstva civilnog vatrenog oružja i spremnika u Republici Hrvatskoj. Pritom se ne dovodi u pitanje zaštitni cilj zabrane propisane međunarodnim i europskim pravilima iz područja zaštite prirode, a to je sprječavanje uporabe neselektivnih sredstava lova i odstrjela divljači uzastopnim ispaljivanjem većeg broja naboja. Ovom odredbom zadržava se zabrana uporabe poluautomatskog oružja u lovu na način koji bi omogućio korištenje više od dopuštenog broja naboja, ali se napušta rješenje koje je u praksi podrazumijevalo tehničko ograničavanje odnosno preinaku spremnika. Time se precizira način normiranja zabrane u važećem Zakonu te pridonosi pravnoj sigurnosti i usklađenosti pravnog okvira u području lovstva, oružja i zaštite prirode.

Uz članak 20.

Ovim člankom utvrđuje se da divljač smije loviti lovac s važećom lovačkom iskaznicom i izdanim dopuštenjem lovoovlaštenika. Propisuje se da divljač smije odstrjeljivati samo lovac koji, uz navedene uvjete, ima i sukladno propisima kojima se regulira nabava i posjedovanje oružja građana važeći oružni list ili odobrenje za nabavu lovačkog oružja, čime se osigurava zakonito i odgovorno rukovanje oružjem. Ovim člankom utvrđuje se da lovac pri odstrjelu divljači mora imati odgovarajuću ispravu o oružju i postupati sukladno propisima kojima se uređuju nabava i posjedovanje oružja građana. Postavlja se izričita zabrana kretanja lovištem s oružjem bez dopuštenja lovoovlaštenika radi suzbijanja krivolova i jamčenja sigurnosti. Utvrđuje se javna ovlast Hrvatskog lovačkog saveza za izdavanje lovačkih iskaznica nakon položenog lovačkog ispita. Daje se zakonsko ovlaštenje ministru da pravilnikom propiše uvjete lova, nošenja lovačkog oružja te pripadajućih obrazaca i evidencija.

Uz članak 21.

Ovim člankom precizira se da sredstva za otkup trofeja iz članka 72. stavka 2. važećega Zakona osigurava Hrvatski lovački savez.

Uz članak 22.

Ovim člankom propisuje se da izobrazbu i polaganje ispita za lovca, lovočuvara i ocjenjivača trofeja divljači provodi HLS i druge pravne osobe koje ovlasti Ministarstvo. Propisuju se opći i posebni uvjeti za upis u programe osposobljavanja za lovca, lovočuvara i ocjenjivača trofeja divljači. Kao ključan uvjet za buduće lovce uvodi se obveza završetka programa i polaganja posebnog ispita iz balistike i sigurnog rukovanja lovačkim oružjem. Uvodi se obveza prethodnog pohađanja programa i polaganja posebnog ispita iz balistike i sigurnog rukovanja lovačkim oružjem osobama koje su tijekom višeg ili visokog obrazovanja završile odgovarajući studijski program iz lovstva, čime se jamči ujednačena razina praktične osposobljenosti i sigurnosti za sve nositelje lovačkih iskaznica. Daje se zakonsko ovlaštenje ministru da pravilnikom detaljnije propiše programe osposobljavanja, načine polaganja svih ispita, izglede i načine izdavanja uvjerenja te vođenje pripadajućih upisnika.

Uz članak 23.

Ovim člankom uređuje se zbrinjavanje divljači stradale u prometu na neograđenim javnim cestama te obveze lovoovlaštenika i upravitelja ceste u vezi s njezinim zbrinjavanjem.

Uz članak 24.

Ovim člankom ispravlja se pogrešno navođenje stavka u važećem Zakonu.

Uz članak 25.

Ovim se člankom izričito propisuje da se u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu od divljači i na divljači primjenjuju odredbe ove glave važećega Zakona, kako su izmijenjene i dopunjene Konačnim prijedlogom zakona, kao lex specialis.

Uz članak 26.

Ovim člankom propisuju se i dodatno uređuju mjere za sprječavanje štete od divljači. Nadležnom tijelu, županiji odnosno Gradu Zagrebu, propisuje se ovlast za utvrđivanje mjera koje su dužni provoditi lovoovlaštenik i korisnik zemljišta te nadzor njihove provedbe, kao i dodatne ovlasti radi smanjenja štete od divljači. Omogućuje se nadležnim tijelima donošenje rješenja o dodatnom utvrđivanju brojnog stanja divljači, izgonu divljači s ugroženih područja te provođenju mjera zaštite na trošak lovoovlaštenika ako ih on ne provodi.

Uz članak 27.

Ovim člankom mijenja se članak 79. važećega Zakona radi preciznijeg uređivanja obveza oštećenika u svrhu sprječavanja nastanka štete od divljači ili smanjenja njezina opsega. Propisuje se da je oštećenik dužan, na primjeren način i na svoj trošak, kao dobar gospodar, pravodobno poduzeti razumne mjere, dopuštene radnje samopomoći i zahvate radi zaštite svoje imovine. Mjere, radnje i zahvati koje je oštećenik dužan poduzeti procjenjuju se prema okolnostima konkretnog slučaja. Od oštećenika se ne zahtijeva poduzimanje svake mjere navedene u ovoj odredbi, nego onih mjera koje su, s obzirom na konkretnu opasnost od nastanka štete, razumne, primjerene i pravodobne. Zakonom navedene mjere predstavljaju moguće načine zaštite imovine, a ne kumulativnu obvezu oštećenika da u svakom slučaju poduzme sve navedene mjere. Stoga sama činjenica da oštećenik nije poduzeo pojedinu navedenu mjeru ne znači da nije ispunio svoju obvezu ako je poduzeo drugu razumnu i primjerenu mjeru zaštite, u skladu s okolnostima konkretnog slučaja. Dodatno se propisuje da oštećenik koji pravodobno ne poduzme razumne mjere, dopuštene radnje samopomoći i zahvate, koji ne dopusti lovoovlašteniku provođenje mjera kojima se sprječava nastanak štete od divljači, koji odstrani sredstva za sprječavanje štete, odnosno koji namjerno ošteti ili odstrani objekte koji služe za sprječavanje šteta nema pravo na naknadu sveukupne štete koju prouzroči divljač. Pod mjerama iz stavka 2. izmijenjenog članka 79. važećega Zakona podrazumijevaju se razumne mjere iz stavka 1. toga članka, čija se primjerenost i pravodobnost procjenjuju prema okolnostima konkretnog slučaja. Time se naglašava odgovornost oštećenika za zaštitu vlastite imovine i potreba njegova aktivnog sudjelovanja u sprječavanju i smanjenju šteta od divljači.

Uz članak 28.

Ovim člankom jasno se propisuje da za štetu koju prouzroči divljač odgovara lovoovlaštenik odnosno korisnik nelovne površine, pod uvjetom da je oštećenik postupio u skladu s člankom 79. važećega Zakona, kako je izmijenjen člankom 27. Konačnog prijedloga zakona, te kao dobar gospodar zaštitio svoju imovinu. Teret dokazivanja pravodobnog poduzimanja razumnih mjera, dopuštenih radnji samopomoći i zahvata je na oštećeniku, što proizlazi iz općih načela odštetnog prava, prema kojima je oštećenik dužan razumno postupati radi sprječavanja nastanka štete ili smanjenja njezina opsega, dok njegov doprinos nastanku ili povećanju štete može utjecati na ostvarivanje prava na naknadu. Budući da se činjenice i dokazi o poduzetim mjerama zaštite odnose na postupanje samog oštećenika, opravdano je da dokaže koje je razumne mjere, dopuštene radnje samopomoći i zahvate pravodobno poduzeo. Preciznije se uređuje odgovornost za štete nastale naletom vozila na divljač. Odgovornost se utvrđuje prema načelu krivnje – vozač odgovara ako je postupao protivno propisima o sigurnosti prometa, a lovoovlaštenik ako je šteta nastala zbog provođenja skupnog lova. Ako se utvrdi da su i vozač i lovoovlaštenik postupali uredno i bez propusta, svaka strana snosi vlastitu štetu (casum sentit dominus). Tako vozač snosi oštećenja na vozilu proizašla iz rizika upravljanja opasnom stvari, a lovoovlaštenik gubitak divljači i troškove njezina zbrinjavanja. Nastali gubitak ostaje na strani na kojoj je nastao, čime se uspostavlja ravnoteža u snošenju rizika.

Uz članke 29. i 30.

Ovim člancima brišu se odredbe članka 82. Zakona o lovstvu kojima je uređen postupak ostvarivanja naknade štete te se dodaje novi članak 82.a kojim se cjelovito uređuje postupak prijave, procjene i naknade štete od divljači. Propisuju se rokovi i način prijave štete lovoovlašteniku, pokušaj sporazumnog rješavanja zahtjeva, sadržaj prijedloga za sklapanje sporazuma i sporazuma koji predstavlja ovršnu ispravu te mogućnost provođenja procjene štete pred županijskim povjerenstvom. Ako se može nedvojbeno utvrditi da se šteta ne nadoknađuje, procjena se ne provodi, o čemu se oštećenika pisanim putem obavještava uz navođenje razloga. Ako sporazum ne bude sklopljen, oštećenik može ostvariti sudsku zaštitu u roku od godine dana od dana podnošenja prijave lovoovlašteniku. Poseban rok od godine dana primjeren je i razmjeran zbog prirode šteta od divljači, mogućnosti brzih promjena stanja oštećenog dobra i nestanka tragova relevantnih za utvrđivanje uzroka, okolnosti i vrijednosti štete, a oštećeniku ostavlja dovoljno vremena za pokušaj sporazumnog rješavanja spora i podnošenje tužbe. Početak tijeka roka veže se uz dan podnošenja prijave lovoovlašteniku kao objektivno odrediv i dokaziv trenutak. Uređuje se i mogućnost isplate utvrđene, dospjele i neisplaćene štete iz sredstava ostvarenih od godišnje naknade za pravo lova, uz prijelaz tražbine na nadležno tijelo do visine isplaćenog iznosa i njegovu naplatu od lovoovlaštenika. Zahtjevi se podmiruju prema redoslijedu zaprimanja, a ako raspoloživa sredstva nisu dostatna, neisplaćeni zahtjevi podmiruju se prema istom redoslijedu iz naknadno raspoloživih sredstava iste namjene. Neispunjenje dospjele obveze naknade štete smatra se osobito teškom povredom obveza iz ugovora o pravu lova zbog koje je davatelj prava lova dužan pokrenuti postupak raskida ugovora.

Uz članak 31.

Ovim člankom uvodi se mogućnost naplate novčane kazne na mjestu počinjenja prekršaja. Propisuju se slučajevi u kojima neće doći do pokretanja prekršajnog postupka.

Uz članak 32.

Ovim člankom u cijelosti se mijenja članak 92. važećega Zakona s ciljem usklađivanja i preciznijeg propisivanja prekršajnih odredbi te iznosa novčanih kazni za prekršaje koje mogu počiniti lovoovlaštenici, korisnici površina na kojima nije dopušteno ustanovljivanje lovišta i odgovorne osobe u pravnim osobama. Izmjena obuhvaća proširen i jasno definiran popis radnji koje predstavljaju prekršaje, uključujući slučajeve nezakonitog prenošenja prava lova, gospodarenja bez odobrenog lovnogospodarskog plana i sl., kao i nepostupanje po rješenjima lovne inspekcije. Na ovaj način osigurava se dosljednija provedba propisa, povećava odgovornost lovoovlaštenika te se jača pravna sigurnost. Propisani iznosi novčanih kazni izraženi su u eurima, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (»Narodne novine«, br. 57/22. i 88/22.), kojim je propisana obveza izražavanja svih novčanih iznosa u eurima od dana uvođenja eura kao službene valute.

Uz članak 33.

Ovim člankom u cijelosti se mijenja članak 93. važećega Zakona radi preciznijeg propisivanja prekršajne odgovornosti lovoovlaštenika pravnih i fizičkih osoba, korisnika površina na kojima je zabranjeno ustanovljivanje lovišta te odgovornih osoba u pravnim osobama. Ujedno se propisuju slučajevi u kojima lovni inspektor može naplatiti novčanu kaznu na mjestu počinjenja prekršaja, čime se omogućuje učinkovitije inspekcijsko postupanje. Propisani rasponi novčanih kazni prilagođeni su težini počinjenih povreda i njihovim posljedicama te predstavljaju razmjernu i odvraćajuću mjeru za počinitelje. Propisani iznosi novčanih kazni izraženi su u eurima, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (»Narodne novine«, br. 57/22. i 88/22.), kojim je propisana obveza izražavanja svih novčanih iznosa u eurima od dana uvođenja eura kao službene valute.

Uz članak 34.

Ovim člankom u cijelosti se mijenja članak 94. važećega Zakona s ciljem usklađivanja iznosa novčanih kazni s uvođenjem eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj te preciznijeg propisivanja prekršajnih sankcija za pravne i fizičke osobe koje obavljaju stručne poslove u provedbi lovnogospodarskih planova.

Uz članak 35.

Ovim člankom u cijelosti se mijenja članak 95. važećega Zakona o lovstvu radi usklađivanja iznosa novčane kazne s uvođenjem eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj te radi omogućavanja učinkovitijeg inspekcijskog postupanja u slučaju počinjenja prekršaja od strane lovočuvara.

Uz članak 36.

Ovim člankom u cijelosti se mijenja članak 96. važećega Zakona radi usklađivanja iznosa novčane kazne s uvođenjem eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj te radi omogućavanja učinkovitijeg inspekcijskog postupanja u slučaju počinjenja prekršaja od strane lovnika.

Uz članak 37.

Ovim člankom u cijelosti se mijenja članak 98. važećega Zakona radi usklađivanja novčanih iznosa s uvođenjem eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj te radi preciznijeg propisivanja prekršaja i njihovih kvalifikacija.

Uz članak 38.

Ovim člankom mijenja se članak 99. važećega Zakona radi usklađivanja upućivanja na relevantne odredbe koje sadrže prekršaje iz članka 92. i članka 93. važećega Zakona, a koji su Konačnim prijedlogom zakona izmijenjeni i dopunjeni.

Uz članak 39.

Ovim člankom propisuje se prijelazna odredba kojom se uređuje dovršetak postupaka započetih, a koji nisu dovršeni, prema odredbama važećega Zakona o lovstvu (»Narodne novine«, br. 99/18., 32/19., 32/20. i 127/24. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske). Na taj način osiguravaju se pravna sigurnost i kontinuitet u provedbi postupaka koji su započeti prije stupanja na snagu Konačnog prijedloga zakona te se izbjegava primjena novih odredaba na već pokrenute postupke.

Uz članak 40.

Ovim člankom propisuje se rok u kojem je ministar dužan donijeti pravilnike iz članka 67. stavka 5. i članka 73. stavka 7. važećega Zakona, kako su izmijenjeni člancima 20. i 22. Konačnog prijedloga zakona. Također se propisuje da do stupanja na snagu novih pravilnika ostaju na snazi Pravilnik o uvjetima i načinu lova i Pravilnik o osposobljavanju kadrova u lovstvu.

Uz članak 41.

U stavku 1. propisuje se da svi ugovori o pravu lova sklopljeni do dana stupanja na snagu Konačnog prijedloga zakona ostaju na snazi do isteka razdoblja na koje su sklopljeni, čime se osigurava pravna sigurnost i kontinuitet ugovornih odnosa. Time se sprječava mogućnost prekida valjanih ugovora i osigurava nesmetano gospodarenje lovištima. Propisana je obveza izmjene postojećih ugovora u roku od 120 dana od dana stupanja na snagu Konačnog prijedloga zakona, radi usklađivanja s novim odredbama članka 7. i članka 14. Konačnog prijedloga zakona. Ovim se omogućuje da se u praksi primjene novouspostavljeni kriteriji i uvjeti u pogledu revalorizacije odnosno usklađenja iznosa godišnje naknade. Odredba se ne primjenjuje na protekla razdoblja niti se njome potražuje razlika u cijeni za vrijeme prije stupanja na snagu Konačnog prijedloga zakona. Izmjena ugovora utječe isključivo na buduće dospjele obveze.

Uz članak 42.

Ovim člankom propisuje se prestanak primjene Programa zaštite divljači za državne ceste u nadležnosti trgovačkog društva Hrvatske ceste d.o.o. zbog izmjene u članku 17. Konačnog prijedloga zakona.

Uz članak 43.

Ovim člankom propisuje se stupanje na snagu Konačnog prijedloga zakona .

Provedba Konačnog prijedloga zakona imat će utjecaj na smanjenje ostalih prihoda za posebne namjene u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva. Naime, važećim Zakonom se ukupni prihodi od naknade prava lova raspoređuju na sljedeći način: 30 % sredstava u Državni proračun, 50 % sredstava kao namjenski prihod Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva i 20 % sredstava na račun županija i grada Zagreba. Ovim prijedlogom Zakona raspored je kako slijedi: 30 % državni proračun, 10 % ministarstvo nadležno za poslove lovstva i 60 % županije i Grad Zagreb. S obzirom na to da je ukupni prihod od naknade prava lova u prošloj godini iznosio 4.300.000,00 eura, iznos od 2.150.000,00 eura se rasporedio kao namjenski prihod ministarstva nadležnog za poslove lovstva. Prema Konačnom prijedlogu zakona navedeni postotak se smanjuje na 10 % pa bi u tom slučaju prihod Ministarstva iznosio 430.000,00 eura odnosno za 1.720.000,00 eura na godišnjoj razini manje nego do sada. Prihod državnog proračuna ostaje na razini kao i do sada odnosno izmjena Zakona neće utjecati na smanjenje prihoda državnog proračuna. Na godišnjoj razini prihod državnog proračuna od naknade prava lova iznosi 1.290.000,00 eura.

Konačnim prijedlogom zakona povećava se postotak prihoda koji se raspoređuje županijama i gradu Zagrebu. Do sada je njihov godišnji prihod iznosio 860.000,00 eura, a izmjenama Zakona isti će porasti na 2.580.000,00 eura.

Putem Hrvatskog lovačkog saveza financiraju se štete od divljači na vozilima. Predmetno ne predstavlja zakonsku obvezu, već mjeru pomoći održivosti koncesija i zakupa prava lova. Za navedenu mjeru planirana su sredstva u iznosu od 15.900.000,00 eura u okviru općih prihoda i primitaka. Konačnim prijedlogom zakona se sada jasnije utvrđuje odgovornost za štetu nastalu u prometu, a županijama i Gradu Zagrebu daje se mogućnost financiranja polica osiguranja od prikupljene naknade i za očekivati je da više neće biti potrebe za ovom mjerom.

Hrvatski sabor je na 10. sjednici održanoj 25. lipnja 2026. u prvom čitanju raspravljao o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu, koji je prihvatio Zaključkom od 3. srpnja 2026., s time da su predlagatelju upućene sve primjedbe, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi radi pripreme Konačnog prijedloga zakona.

O Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu raspravljali su sljedeći odbori Hrvatskoga sabora: Odbor za poljoprivredu na 48. sjednici održanoj 24. lipnja 2026., Odbor za lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu na 25. sjednici održanoj 23. lipnja 2026. i Odbor za zakonodavstvo na 68. sjednici održanoj 23. lipnja 2026. Navedeni odbori donijeli su zaključke o prihvaćanju Prijedloga zakona, pri čemu je Odbor za zakonodavstvo istaknuo kako je potrebno nomotehnički doraditi izričaj pojedinih odredaba. Slijedom navedenoga, u Konačnom prijedlogu zakona prihvaćene su primjedbe Odbora za zakonodavstvo koje su se odnosile na članke 21., 24., 26. do 30. i 32. Prijedloga zakona iz prvog čitanja, uz odgovarajuću promjenu numeracije tih odredaba u Konačnom prijedlogu zakona.

U odnosu na Prijedlog zakona iz prvog čitanja, u Konačnom prijedlogu zakona provedene su dodatne izmjene i dopune koje su se pokazale potrebnima tijekom daljnje stručne i nomotehničke obrade teksta. Konačni prijedlog zakona razlikuje se od Prijedloga zakona kako slijedi.

U članku 4. Konačnog prijedloga zakona dodana je odredba kojom se usklađuje upućivanje u članku 21. stavku 1. podstavku 1. Zakona o lovstvu na odgovarajuće odredbe Zakona kojima su posebno uređene obveze koje se odnose na stručnu službu i lovočuvarsku službu, radi usklađivanja s izmjenom članka 24. stavka 4. Zakona.

U članku 5. Konačnog prijedloga zakona dodatno je preciziran kriterij za ostvarivanje prava prednosti domicilne udruge na način da se pri utvrđivanju većeg broja članova uzimaju u obzir članovi s važećom lovačkom iskaznicom koji imaju prebivalište najmanje tri godine prije objave natječaja na području obuhvaćenom granicom lovišta koje je predmet natječaja.

U člancima 10., 11., 13., 15. i 16. Konačnog prijedloga zakona provedena su dodatna usklađivanja upućivanja na povezane odredbe Zakona radi usklađivanja s izmjenom članka 24. stavka 4. Zakona. Budući da se predloženom izmjenom toga stavka više ne zadržava dosadašnje nabrajanje obveza lovozakupnika u točkama, bilo je potrebno uskladiti povezana upućivanja u drugim odredbama Zakona.

U članku 12. Konačnog prijedloga zakona dopunjene su namjene za koje se mogu koristiti sredstva ostvarena od naknade za pravo lova na način da se, uz namjene predložene u prvom čitanju, omogućuje financiranje troškova rada županijskih povjerenstava za procjenu šteta od divljači te isplata utvrđenog, a neisplaćenog iznosa štete u skladu s člankom 82.a Zakona. Dopune su potrebne radi osiguranja financijske osnove za provedbu postupka procjene i isplate utvrđenih iznosa štete uređenog novim člankom 82.a Zakona.

U članku 27. Konačnog prijedloga zakona izmijenjen je izričaj odredbe kojom se uređuju obveze oštećenika u svrhu sprječavanja i smanjenja šteta od divljači. U odnosu na Prijedlog zakona iz prvog čitanja dodatno je naglašeno da se mjere, dopuštene radnje samopomoći i zahvati poduzimaju ovisno o okolnostima konkretnog slučaja te da mogu obuhvatiti mjere navedene u toj odredbi. Time se precizira da se radi o razumnim mjerama koje se procjenjuju prema okolnostima konkretnog slučaja, a ne o obvezi poduzimanja svake od navedenih mjera u svakom pojedinom slučaju.

U članku 28. Konačnog prijedloga zakona odredba o odgovornosti za štetu koju prouzroči divljač usklađena je s izmijenjenim člankom 79. Zakona na način da se upućuje na postupanje oštećenika u skladu s tim člankom. Izmjena je provedena radi jasnoće i međusobne usklađenosti odredaba kojima se uređuju obveze oštećenika i pretpostavke odgovornosti za štetu.

U članku 30. Konačnog prijedloga zakona dodatno je uređen postupak ostvarivanja naknade štete od divljači. Preciziran je početak tijeka roka za prijavu štete, razlikovana je početna prijava lovoovlašteniku od zahtjeva nadležnom tijelu, propisan je minimalni sadržaj prijedloga za sklapanje sporazuma i sporazuma koji predstavlja ovršnu ispravu te je uređen postupak procjene štete pred županijskim povjerenstvom. Dodatno su uređeni rok za ostvarivanje sudske zaštite, uvjeti za isplatu utvrđene, a neisplaćene štete iz sredstava ostvarenih od godišnje naknade za pravo lova, prijelaz i naplata tražbine, redoslijed podmirivanja zahtjeva u slučaju nedostatnosti raspoloživih sredstava te pravne posljedice neispunjenja dospjele obveze naknade štete. Navedene dopune unesene su radi jasnijeg, učinkovitijeg i predvidljivijeg postupka ostvarivanja naknade štete.

U prijelaznim i završnim odredbama dodana je odredba kojom se propisuje rok u kojem je ministar dužan donijeti pravilnike iz članka 67. stavka 5. i članka 73. stavka 7. Zakona o lovstvu, kako su izmijenjeni Konačnim prijedlogom zakona. Također se, radi osiguranja kontinuiteta provedbe važećega Zakona, propisuje da do stupanja na snagu novih pravilnika ostaju na snazi važeći Pravilnik o uvjetima i načinu lova i Pravilnik o osposobljavanju kadrova u lovstvu.

U ostalom dijelu Konačnog prijedloga zakona provedene su pravno-tehničke, nomotehničke i jezične prilagodbe koje proizlaze iz dodavanja novih članaka, posljedične promjene numeracije, usklađivanja međusobnih upućivanja te preciziranja pojedinih izričaja radi jasnoće, terminološke dosljednosti i provedivosti zakonskog teksta. Slijedom navedenih izmjena odgovarajuće su dorađena i obrazloženja pojedinih odredaba.

U raspravi na sjednici Odbora za poljoprivredu Hrvatskoga sabora postavljena su i pitanja koja se odnose na lovnogospodarske osnove i njihovu analizu, procjenu brojnog stanja divljači, provedbu prava i dužnosti lovoovlaštenika, mogućnost traženja revizije lovnogospodarskih osnova, korištenje redukcijskog odstrjela te mjere u slučaju lošeg gospodarenja lovištima. Upozoreno je i na probleme pojedinih brdsko-planinskih područja u kojima je otežano kontrolirati brojno stanje divljači zbog zapuštenih i zakorovljenih površina. U raspravi je istaknuto i da redukcijski odstrjel treba biti zadnja mjera te da je prije njegova provođenja potrebno sagledati stvarno stanje populacija divljači i učinkovitost postojećih mjera gospodarenja.

Navedene primjedbe i pitanja primaju se na znanje, ali ne zahtijevaju dodatnu izmjenu normativnog teksta Konačnog prijedloga zakona. Lovnogospodarska osnova je planski akt kojim se utvrđuje optimalno stanje divljači i način gospodarenja lovištem za određeno razdoblje. Odstupanje stvarnog stanja od planski utvrđenog stanja ne znači samo po sebi da lovnogospodarsku osnovu treba mijenjati ili da lovoovlaštenik ne provodi svoje obveze, nego upućuje na potrebu poduzimanja propisanih mjera radi usklađivanja stvarnog stanja s planski utvrđenim stanjem. Pritom valja istaknuti da šteta od divljači i povećana brojnost divljači nisu sinonimi. Sama činjenica nastanka štete ne dokazuje da je brojnost divljači iznad planskog odnosno optimalnog stanja niti da lovoovlaštenik nije provodio propisane mjere gospodarenja divljači. Na nastanak i opseg štete mogu utjecati različite okolnosti, uključujući vrstu i položaj kulture, migracijska kretanja divljači, vremenske prilike i druge okolnosti konkretnog slučaja. Zbog toga važeći Zakon i Konačni prijedlog zakona naglasak prvenstveno stavljaju na mjere sprječavanja i smanjenja šteta od divljači te na aktivno postupanje svih sudionika. U slučajevima u kojima postoji potreba utjecaja na brojno stanje divljači važeći Zakon već sadržava odgovarajuće mehanizme postupanja, dok se Konačnim prijedlogom zakona uvode dodatni alati za djelovanje nadležnih tijela. U odnosu na navode o zapuštenim i zakorovljenim površinama, ističe se da održavanje poljoprivrednog zemljišta i sprječavanje njegova zapuštanja nije predmet ovih izmjena i dopuna Zakona o lovstvu. Takve okolnosti mogu utjecati na stanišne uvjete i kretanje divljači, ali se primarno uređuju propisima i mjerama iz područja poljoprivrednog zemljišta, komunalnog reda i agrotehničkih mjera.

U raspravi na sjednici Odbora za lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu Hrvatskoga sabora iznesene su primjedbe na predloženo uređenje šteta na poljoprivrednim dobrima i šteta nastalih naletom vozila na divljač. Pojedini članovi Odbora ocijenili su da predložena rješenja predstavljaju teret za poljoprivrednike i vozače te da bi oni prema predloženim odredbama sami morali snositi financijske posljedice nastalih šteta.

Nije prihvaćena ocjena da se predloženim uređenjem financijski teret šteta prebacuje na poljoprivrednike i vozače. U odnosu na štete na poljoprivrednim dobrima, predloženim uređenjem ne isključuje se pravo oštećenika na naknadu štete niti odgovornost lovoovlaštenika kada su za to ispunjene zakonom propisane pretpostavke. Ostvarivanje prava na naknadu štete zahtijeva utvrđivanje okolnosti konkretnog slučaja, poduzetih mjera zaštite i postojanja zakonom propisanih pretpostavki odgovornosti. Obveza oštećenika da poduzme razumne, primjerene i dopuštene mjere zaštite ne znači da mora spriječiti svaku štetu, nego da je dužan postupati pažnjom dobrog gospodara, prema okolnostima konkretnog slučaja.

U odnosu na štete nastale naletom vozila na divljač, lovoovlaštenik ne upravlja javnom cestom niti može upravljati prometom i kretanjem vozila. Stoga se odgovornost za ovu vrstu štete ne može zasnivati samo na činjenici da je u štetnom događaju sudjelovala divljač, nego je potrebno utvrditi postojanje zakonom propisanih pretpostavki odgovornosti i uzročne veze između postupanja ili propuštanja određenog subjekta i nastanka štete. Predloženim uređenjem stoga se financijski teret štete ne prebacuje unaprijed na vozača, lovoovlaštenika ili javna sredstva, već se naknada štete veže uz utvrđenu odgovornost za njezin nastanak.

U raspravi je kao sporna istaknuta i predložena raspodjela sredstava od naknade za pravo lova. Primjedba nije prihvaćena jer se sredstva usmjeravaju županijama i Gradu Zagrebu kao davateljima prava lova za zajednička lovišta i nositeljima zakonom propisanih poslova u sustavu lovstva, osobito poslova povezanih sa sprječavanjem šteta od divljači i provedbom mjera u lovištima.

Nije prihvaćena ni primjedba da Prijedlog zakona pogoduje privatnim vlasnicima lovišta. Povećanje najmanje površine privatnog lovišta s 500 na 1000 hektara predlaže se radi učinkovitijeg i održivijeg gospodarenja populacijama divljači, očuvanja prostorno i biološki zaokruženih cjelina, smanjenja fragmentacije lovnog prostora te usklađivanja uvjeta za ustanovljenje privatnih lovišta s uvjetima koji vrijede za državna i zajednička lovišta. Predloženo rješenje ne predstavlja pogodovanje privatnim vlasnicima, nego propisuje stroži uvjet za ustanovljenje privatnog lovišta.

Nije prihvaćen ni prijedlog da se Prijedlog zakona povuče iz procedure radi temeljite dorade. Predlagatelj smatra da su predložena rješenja potrebna radi otklanjanja uočenih poteškoća u provedbi važećeg Zakona, jačanja pravne sigurnosti, učinkovitijeg sprječavanja šteta od divljači, održivijeg gospodarenja lovištima te jasnijeg uređenja odgovornosti za štete nastale naletom vozila na divljač.

Primjedbe iznesene u raspravi u Hrvatskome saboru odnose se na primjedbe iznesene u ime klubova zastupnika i u pojedinačnim raspravama, a radi preglednosti grupirane su prema sadržajno povezanim temama, budući da je više zastupnika iznijelo istovjetne ili bitno slične primjedbe.

U raspravi u Hrvatskome saboru više zastupnica i zastupnika, među kojima Dragana Jeckov (Klub zastupnika SDSS-a), Ivana Ribarić Majanović (Klub zastupnika SDP-a i u pojedinačnoj raspravi), Anka Mrak Taritaš (Klub zastupnika Centra, NPS-a i GLAS-a), Božo Petrov i Marin Miletić (Klub zastupnika Mosta i nezavisnog zastupnika Josipa Jurčevića), Mate Vukušić, Miroslav Marković i Marijana Petir (pojedinačne rasprave), Anteo Milos (Klub zastupnika IDS-a, PGS-a, Unije Kvarnera i ISU-PIP-a) te Dalibor Paus (pojedinačna rasprava), iznijelo je primjedbe koje se odnose na teret poduzimanja i financiranja mjera zaštite poljoprivrednih dobara i teret dokazivanja ispunjenja pretpostavki za ostvarivanje prava na naknadu štete, pitanje izdavanja zapisnika te izvor sredstava za isplatu naknade za štete koje divljač prouzroči na poljoprivrednim kulturama, usjevima i nasadima. Primjedbama se u bitnome ukazivalo da se oštećenike prekomjerno opterećuje troškovima zaštite poljoprivrednih površina i dokazivanjem poduzetih mjera te da je potrebno jasnije odrediti izvor sredstava za financiranje mjera zaštite i isplatu naknade štete. Pojedini zastupnici ukazali su i na potrebu većeg uključivanja države odnosno javnih sredstava u financiranje zaštite poljoprivrednika i podmirivanje šteta od divljači.

Navedene primjedbe nisu usvojene. Predloženim uređenjem odgovornost za štete od divljači u poljoprivredi ne prenosi se s lovoovlaštenika na oštećenika. Za štetu koju prouzroči divljač odgovara lovoovlaštenik odnosno korisnik nelovne površine, pod pretpostavkama propisanim Zakonom. Odgovornost lovoovlaštenika proizlazi iz prava lova te s njime povezanih ovlasti i obveza gospodarenja divljači na području lovišta. Obveza oštećenika da kao dobar gospodar pravodobno poduzme razumne i primjerene mjere radi zaštite svoje imovine ne predstavlja prijenos odgovornosti za štetu, nego konkretizaciju općeg načela prema kojem je svatko dužan, u okviru svojih stvarnih mogućnosti i prema okolnostima konkretnog slučaja, pridonijeti sprječavanju nastanka štete ili smanjenju njezina opsega. Od oštećenika se ne zahtijeva poduzimanje svake mjere navedene u Zakonu niti uspješno sprječavanje svake štete, nego poduzimanje one mjere ili kombinacije mjera koja je u konkretnim okolnostima razumna, primjerena i provediva.

Nije prihvaćena ni primjedba na teret dokazivanja pravodobnog poduzimanja propisanih radnji radi zaštite imovine. Oštećenik je, kao osoba koja zahtijeva naknadu štete, dužan dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, uključujući nastanak i visinu štete te ispunjenje zakonom propisanih pretpostavki za ostvarivanje prava na naknadu. Budući da je riječ o radnjama koje je sam poduzeo radi zaštite vlastite imovine, upravo oštećenik raspolaže činjenicama i dokazima o njihovu poduzimanju. Takvo pravilo ne oslobađa lovoovlaštenika odgovornosti niti od oštećenika zahtijeva dokazivanje načina na koji je lovoovlaštenik gospodario divljači, nego samo dokazivanje vlastitoga postupanja.

U odnosu na navode o propisivanju obveze izdavanja zapisnika, ističe se da ostvarivanje prava na naknadu štete nije uvjetovano postojanjem zapisnika. Zapisnik o šteti može imati dokaznu vrijednost u odnosu na nastanak i opseg štete, ali nije jedini dopušteni dokaz niti predstavlja pretpostavku bez koje bi oštećenik bio onemogućen u ostvarivanju svojih prava.

Nije prihvaćen prijedlog da se propiše isplata naknade štete od divljači iz državnog proračuna odnosno proračuna županija i Grada Zagreba. Štete koje divljač prouzroči na poljoprivrednim kulturama, usjevima i nasadima pojedinačne su imovinske štete, a ne javna obveza države. Odgovornost za njihovu naknadu, uz ispunjenje propisanih pretpostavki, snosi lovoovlaštenik jer je riječ o subjektu kojem je dano pravo lova odnosno gospodarenje divljači na području koje obuhvaća i poljoprivredne površine. Odgovornost lovoovlaštenika ne temelji se na njegovoj krivnji, nego proizlazi iz ovlasti i obveza gospodarenja divljači i zaštite divljači. Model proračunske isplate ne bi bio opravdan ni razmjeran jer bi se njime teret naknade pojedinačnih šteta prenio na javna sredstva odnosno na sve građane, neovisno o tome tko je odgovoran za nastanak štete. Činjenica da je divljač prirodno bogatstvo od interesa za Republiku Hrvatsku predstavlja osnovu za posebno zakonsko uređivanje njezine zaštite, korištenja i gospodarenja te prava i obveza sudionika, ali ne podrazumijeva obvezu Republike Hrvatske, županija ili Grada Zagreba da iz proračunskih sredstava naknađuju štete od divljači.

U raspravi u Hrvatskome saboru više zastupnica i zastupnika, među kojima Dragana Jeckov (Klub zastupnika SDSS-a), Ivana Ribarić Majanović (Klub zastupnika SDP-a), Anka Mrak Taritaš (Klub zastupnika Centra, NPS-a i GLAS-a), Božo Petrov (Klub zastupnika Mosta i nezavisnog zastupnika Josipa Jurčevića), Miroslav Marković, Mate Vukušić i Dalibor Paus (pojedinačne rasprave) te Anteo Milos (Klub zastupnika IDS-a, PGS-a, Unije Kvarnera i ISU-PIP-a), iznijelo je primjedbe koje se odnose na odgovornost za štete nastale naletom vozila na divljač. Primjedbama se u bitnome ukazivalo da se predloženim uređenjem teret štete prebacuje na vozače, da će vozači biti upućeni na ugovaranje dodatnih odnosno komercijalnih osiguranja, da se lovoovlaštenici oslobađaju dosadašnje odgovornosti te da predloženi model ne otklanja u cijelosti pravnu nesigurnost. U okviru iste teme predloženo je i razmatranje modela prema kojem bi se štete nastale naletom vozila na divljač pokrivale kroz obvezno osiguranje vozila ili garancijski fond.

Navedene primjedbe i prijedlozi nisu prihvaćeni. Kod šteta nastalih naletom vozila na divljač riječ je o štetnim događajima na javnoj cesti, koja nije lovište i na kojoj se ne provodi lovno gospodarenje. Lovoovlaštenik ne upravlja javnom cestom niti na njoj može upravljati prometom i kretanjem vozila. Stoga se odgovornost za ovu vrstu štete uređuje prema načelu dokazane krivnje i uzročne veze, a ne prema automatskoj odgovornosti lovoovlaštenika samo zbog činjenice da je u štetnom događaju sudjelovala divljač. Vozač odgovara ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno propisima kojima se uređuje sigurnost prometa na cestama, prometnim znakovima opasnosti ili izričitim naredbama, dok lovoovlaštenik odgovara ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja skupnog lova. Time se odgovornost usmjerava prema konkretno utvrđenom uzroku štete, a ne prema samoj formalnoj povezanosti divljači s lovištem.

Pritom se ističe da se ni u prometnom pravu odgovornost sudionika u prometu ne procjenjuje isključivo prema tome je li formalno prekoračena najveća dopuštena brzina, nego prema svim okolnostima konkretnog slučaja. Ograničenje brzine određuje najveću dopuštenu brzinu u optimalnim uvjetima, ali vozač je i dalje dužan prilagoditi brzinu stvarnoj vidljivosti, stanju kolnika, vremenskim prilikama i mogućnosti pravodobnog zaustavljanja vozila. Stoga ni kod šteta nastalih naletom vozila na divljač nije opravdano propisati automatsku odgovornost jedne strane, već je potrebno utvrditi je li pojedini sudionik postupao s dužnom pažnjom i postoji li uzročna veza između njegova postupanja ili propuštanja i nastanka štete.

Predloženim rješenjem štetu nastalu naletom vozila na divljač snosi onaj čija je odgovornost utvrđena. Ako se ne utvrdi odgovornost ni vozača ni lovoovlaštenika, svatko snosi vlastitu štetu. Time se ne uvodi obveza građana da ugovaraju dodatno odnosno komercijalno osiguranje vozila niti se propisuje da vozač mora sam snositi štetu u svakom slučaju. Ako odgovornost nije utvrđena, nema pravne osnove da se šteta jedne osobe automatski prenese na drugu osobu, lovoovlaštenika ili javna sredstva. Napušta se model u kojem se pojedinačne štete, bez utvrđene odgovornosti određenog subjekta, pokrivaju javnim sredstvima, odnosno sredstvima svih građana, uključujući i onih koji nemaju vozilo. Naknada štete stoga se veže uz utvrđenu odgovornost, krivnju, uzročnu vezu i stvarnu mogućnost utjecaja na nastanak štetnog događaja, a ne uz automatsko prebacivanje štetnih posljedica na lovoovlaštenika ili javna sredstva.

Nisu prihvaćeni ni prijedlozi da se štete nastale naletom vozila na divljač pokrivaju kroz obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti. Obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti, prema pravilima Europske unije i nacionalnim propisima, namijenjeno je pokriću odgovornosti vlasnika odnosno korisnika vozila za štete nanesene trećim osobama, a ne pokriću vlastite štete na osiguranom vozilu. Šteta na vlastitom vozilu nastala naletom na divljač ne pripada tom sustavu osiguranja.

Prijedlog uspostave garancijskog fonda ili sličnog modela kolektivnog financiranja šteta nije prihvaćen. Dosadašnji model podmirivanja šteta nastalih naletom vozila na divljač, koji se u praksi oslanjao na Hrvatski lovački savez i sredstva državnog proračuna, pokazao je da kolektivno financiranje pojedinačnih štetnih događaja bez utvrđivanja odgovornosti nije održivo. Takvo bi rješenje ponovno značilo raspodjelu rizika na širi krug osoba, neovisno o njihovoj odgovornosti i stvarnoj povezanosti s nastankom štete.

U raspravi u Hrvatskome saboru više zastupnica i zastupnika, među kojima Dragana Jeckov (Klub zastupnika SDSS-a), Ivana Ribarić Majanović (Klub zastupnika SDP-a), Božo Petrov (Klub zastupnika Mosta i nezavisnog zastupnika Josipa Jurčevića), Anteo Milos (Klub zastupnika IDS- a, PGS-a, Unije Kvarnera i ISU-PIP-a) i Marijana Petir (pojedinačna rasprava), iznijelo je primjedbe koje se odnose na raspodjelu sredstava od naknade za pravo lova, dostatnost sredstava koja se usmjeravaju županijama i Gradu Zagrebu, namjenu tih sredstava te mogućnost raspodjele dijela prihoda jedinicama lokalne samouprave. Primjedbama se u bitnome ukazivalo da samo povećanje sredstava županijama i Gradu Zagrebu neće dati željene rezultate ako se ne propiše njihova namjena za pomoć poljoprivrednicima, da prijenos financijskih sredstava treba pratiti jasniji provedbeni okvir te da bi dio prihoda od naknade za pravo lova trebalo usmjeriti gradovima i općinama.

Navedene primjedbe i prijedlozi nisu prihvaćeni. Predlagatelj ističe da se predloženim rješenjem županijama i Gradu Zagrebu osigurava širi financijski okvir za provedbu mjera iz područja lovstva, ali se time ne uspostavlja model automatske isplate šteta iz županijskog proračuna niti se županije obvezuju sredstva koristiti isključivo za jednu namjenu. Predloženim rješenjem sredstva se mogu koristiti za mjere sprječavanja šteta od divljači, osiguranje za štete od divljači, dodjelu pomoći za ublažavanje i djelomično uklanjanje posljedica nastalih od divljači, financiranje troškova rada županijskih povjerenstava za procjenu šteta od divljači, isplatu utvrđenog, a neisplaćenog iznosa štete u skladu s člankom 82.a Zakona te druge mjere unaprjeđenja lovnog gospodarenja.

Nije prihvaćen prijedlog da se županije i Grad Zagreb obvežu sredstva koristiti isključivo za pomoć poljoprivrednicima, budući da se potrebe pojedinih područja razlikuju ovisno o vrsti i brojnosti divljači, strukturi lovišta, opsegu i vrsti šteta, stanju poljoprivredne proizvodnje te potrebi provedbe drugih mjera iz područja lovstva. Propisivanje obveze korištenja sredstava isključivo za jednu namjenu ograničilo bi mogućnost županija i Grada Zagreba da sredstva usmjere prema stvarnim prioritetima na svom području.

Primjedba da se županijama i Gradu Zagrebu prenose nove obveze bez odgovarajućeg financijskog okvira nije osnovana. Županije i Grad Zagreb već su prema važećem Zakonu o lovstvu nositelji značajnog dijela poslova i ovlasti u sustavu lovstva. Konačnim prijedlogom zakona dodatno se uređuju njihove zadaće u postupku procjene i naknade štete od divljači, ali se istodobno povećava udio sredstava od naknade za pravo lova koji im se raspoređuje, radi osiguranja odgovarajućeg financijskog okvira za provedbu poslova i ovlasti iz njihove nadležnosti.

Tvrdnja da povećanje sredstava za županije i Grad Zagreb neće dati željene rezultate jer će pojedine županije sredstva usmjeravati na druge prioritete predstavlja pretpostavku o budućem postupanju tijela javne vlasti, a ne argument protiv predloženog zakonskog rješenja. Županije i Grad Zagreb dužni su sredstva koristiti sukladno zakonom propisanim namjenama, pri čemu se ona usmjeravaju prema utvrđenim potrebama, rizicima i prioritetima na pojedinom području. Upravo zbog toga nije propisana obveza da se određeni dio sredstava koristi isključivo za pomoć zbog šteta od divljači, budući da su sredstva namijenjena i osiguranju za štete od divljači, provedbi mjera za sprječavanje šteta od divljači te drugim mjerama iz područja lovstva i lovnog gospodarenja.

Nije prihvaćen ni prijedlog da se dio prihoda od naknade za pravo lova raspoređuje jedinicama lokalne samouprave. Županije i Grad Zagreb davatelji su prava lova za zajednička lovišta te nositelji zakonskih ovlasti i poslova u sustavu lovstva, osobito u području sprječavanja šteta od divljači i provedbe mjera u lovištima. Jedinice lokalne samouprave u ovom sustavu nisu davatelji prava lova niti nositelji navedenih ovlasti.

U raspravi u Hrvatskome saboru više zastupnica i zastupnika, među kojima Dušica Radojčić (Klub zastupnika Možemo!), Darko Klasić (Klub zastupnika HSLS-a i nezavisnog zastupnika Vladimira Bileka) i Božo Petrov (Klub zastupnika Mosta i nezavisnog zastupnika Josipa Jurčevića), iznijelo je primjedbe koje se odnose na pravo prednosti domicilnih lovačkih udruga i prethodnih koncesionara pri davanju lovišta u zakup. Primjedbama se u bitnome ukazivalo da bi takvo pravo prednosti moglo ograničiti tržišno natjecanje, dovesti do zatvaranja sustava, umanjiti jednake mogućnosti drugih ponuditelja te otvoriti prostor za zlouporabe ili dodjelu lovišta prema lokalnoj povezanosti, a ne prema kvaliteti gospodarenja.

Navedene primjedbe nisu usvojene. Predlagatelj ističe da se pravo prednosti ne ostvaruje automatski, nego samo pod uvjetima propisanim Zakonom i uvjetima natječaja, uključujući prihvaćanje najviše ponuđene naknade za pravo lova. Time se ne isključuje provedba javnog natječaja niti se ukida tržišno natjecanje, već se u okviru natječajnog postupka uvažavaju posebnosti lovstva kao djelatnosti koja zahtijeva dugoročno planiranje, kontinuitet gospodarenja, stalnu prisutnost na terenu i poznavanje konkretnog lovišta.

Kod domicilnih lovačkih udruga predloženo rješenje veže pravo prednosti uz objektivan i provjerljiv kriterij broja članova s važećom lovačkom iskaznicom koji najmanje tri godine prije objave natječaja imaju prebivalište na području obuhvaćenom granicom lovišta. Time se osigurava stvarna povezanost udruge s područjem lovišta i smanjuje mogućnost zlouporabe instituta domicilnosti.

U odnosu na prethodne koncesionare, pravo prednosti opravdava se potrebom očuvanja kontinuiteta stručnog i odgovornog gospodarenja lovištem, uzimajući u obzir njihova prethodna ulaganja u fond divljači, lovnogospodarske i lovnotehničke objekte te poznavanje bioloških i drugih obilježja konkretnog lovišta. Predloženo rješenje ne daje prednost subjektu koji ne ispunjava uvjete propisane Zakonom o lovstvu i uvjete natječaja niti ga oslobađa od obveze prihvaćanja najviše ponuđene naknade za pravo lova i urednog izvršavanja obveza povezanih s gospodarenjem lovištem, već omogućuje da se u natječajnom postupku uvaže dosadašnje odgovorno gospodarenje i povezanost s lovištem.

Predloženo pravo prednosti ne predstavlja zatvaranje sustava niti pogodovanje pojedinim subjektima, nego mjeru kojom se nastoji osigurati stabilno, dugoročno i odgovorno gospodarenje lovištima, uz zadržavanje natječajnog postupka i uvjeta koje svi ponuditelji moraju ispuniti.

U raspravi u Hrvatskome saboru zastupnik Darko Klasić (Klub zastupnika HSLS-a i nezavisnog zastupnika Vladimira Bileka) iznio je primjedbu da povećanje najmanje površine privatnog lovišta s 500 hektara na 1000 hektara treba dodatno preispitati radi zaštite prava vlasništva i položaja manjih privatnih subjekata. Primjedbom se u bitnome ukazivalo da bi takvo rješenje moglo ograničiti mogućnost ustanovljenja privatnih lovišta na manjim površinama i otežati položaj vlasnika zemljišta.

Navedena primjedba nije prihvaćena. Predloženo povećanje najmanje površine privatnog lovišta s 500 hektara na 1000 hektara ne predstavlja nerazmjerno ograničenje prava vlasništva, nego propisivanje uvjeta za ustanovljenje privatnog lovišta kao posebne prostorne i lovnogospodarske cjeline. Povećanje najmanje površine predlaže se radi učinkovitijeg i održivijeg gospodarenja populacijama divljači, očuvanja prostorno i biološki zaokruženih cjelina, smanjenja fragmentacije lovnog prostora te usklađivanja uvjeta za ustanovljenje privatnih lovišta s uvjetima koji vrijede za državna i zajednička lovišta.

U raspravi u Hrvatskome saboru zastupnica Dušica Radojčić (Klub zastupnika Možemo!) i zastupnik Božo Petrov (Klub zastupnika Mosta i nezavisnog zastupnika Josipa Jurčevića) iznijeli su primjedbe koje se odnose na odredbu o uporabi poluautomatskog oružja u lovu. Primjedbama se u bitnome ukazivalo da se predloženom izmjenom napušta kriterij kapaciteta spremnika te da se time otvara pitanje usklađenosti s Bernskom konvencijom i propisima Europske unije.

Navedene primjedbe nisu prihvaćene. Razlozi za predloženu izmjenu navedeni su u obrazloženju Prijedloga zakona i obrazloženju pojedine odredbe. Predložena izmjena ne znači da se dopušta uporaba poluautomatskog oružja u lovu s više od dopuštenog broja naboja, nego se napušta rješenje koje je u praksi podrazumijevalo tehničko ograničavanje odnosno preinaku spremnika. Zakon o lovstvu treba uređivati dopušten odnosno zabranjen način uporabe oružja u lovu, a ne nalagati tehničke zahvate na oružju. Smisao zabrane neselektivnog odstrjela, propisan relevantnim međunarodnim i europskim pravilima, i dalje se zadržava jer se u lovu ne dopušta uporaba poluautomatskog oružja na način koji bi omogućio ispaljivanje više od dopuštenog broja naboja. Slijedom navedenoga, predloženom izmjenom ne odstupa se od međunarodnih i europskih pravila kojima se zabranjuju neselektivna sredstva lova, nego se precizira način normiranja zabrane u Zakonu o lovstvu.

U raspravi u Hrvatskome saboru zastupnici Anteo Milos (Klub zastupnika IDS-a, PGS-a, Unije Kvarnera i ISU-PIP-a) i Dalibor Paus (pojedinačna rasprava) iznijeli su primjedbe koje se odnose na upravljanje divljači u urbanim i prigradskim zonama, postupanje s divljači na površinama izvan lovišta te uklanjanje i zbrinjavanje divljači stradale na prometnicama. Primjedbama se u bitnome ukazivalo da bi trebalo jasnije propisati ovlasti i odgovornosti u tim slučajevima, osobito kada se divljač pojavljuje na području jedinica lokalne samouprave ili kada strada na prometnicama, te odrediti tko je dužan ukloniti i zbrinuti stradalu divljač, u kojem roku i o čijem trošku.

Navedene primjedbe nisu prihvaćene. Prijedlogom zakona dodatno se uređuje postupanje s divljači stradalom na neograđenim javnim cestama te se razgraničuju obveze upravitelja ceste i lovoovlaštenika. Postupanje s divljači na površinama na kojima nije dopušteno ustanovljivanje lovišta već je uređeno programima zaštite divljači koje donose jedinice lokalne samouprave. Stoga navedene primjedbe ne zahtijevaju izmjenu normativnog teksta u okviru ovih izmjena i dopuna Zakona.

U raspravi u Hrvatskome saboru zastupnice Ivana Ribarić Majanović (Klub zastupnika SDP-a i pojedinačna rasprava), Marijana Petir (pojedinačna rasprava) i Anka Mrak Taritaš (Klub zastupnika Centra, NPS-a i GLAS-a) te zastupnici Anteo Milos (Klub zastupnika IDS-a, PGS-a, Unije Kvarnera i ISU-PIP-a) i Dalibor Paus (Klub zastupnika IDS-a, PGS-a, Unije Kvarnera i ISU- PIP-a i pojedinačna rasprava) iznijeli su primjedbe koje se odnose na lovnogospodarske osnove, procjenu brojnog stanja divljači, potrebu revizija i provedbene propise. Primjedbama se u bitnome ukazivalo da lovnogospodarske osnove u pojedinim slučajevima ne odražavaju stvarno stanje na terenu, da je potrebno realnije utvrđivati brojno stanje divljači i pojačati nadzor nad provedbom obveza u sustavu lovnog gospodarenja.

Navedene primjedbe nisu prihvaćene jer ne zahtijevaju dodatnu izmjenu normativnog teksta Konačnog prijedloga zakona. Činjenica da su pojedine stručne podloge izrađene prije više godina ne znači sama po sebi da su one neodgovarajuće niti da lovnogospodarske osnove izrađene na temelju njih ne odražavaju ciljeve potrajnog gospodarenja divljači. Lovnogospodarska osnova je planski akt kojim se utvrđuje ciljano odnosno optimalno stanje divljači i način gospodarenja lovištem za određeno razdoblje. Ako tijekom njezine provedbe dođe do povećanja brojnog stanja divljači ili drugog odstupanja stvarnog stanja od planski utvrđenog stanja, takvo odstupanje ne znači samo po sebi da stručna podloga ili lovnogospodarska osnova nisu odgovarajuće ili da lovoovlaštenik ne provodi svoje obveze, nego prvenstveno upućuje na potrebu korištenja propisanih mehanizama i poduzimanja mjera radi usklađivanja stvarnog stanja s ciljanim odnosno optimalnim stanjem. Revizija lovnogospodarske osnove provodi se kada su za to ispunjene propisane pretpostavke. Pritom valja istaknuti da šteta od divljači i povećana brojnost divljači nisu sinonimi. Sama činjenica nastanka štete ne dokazuje da je brojnost divljači iznad planskog odnosno optimalnog stanja niti da lovoovlaštenik nije provodio propisane mjere gospodarenja divljači. Na nastanak i opseg štete mogu utjecati različite okolnosti, uključujući vrstu i položaj kulture, migracijska kretanja divljači, vremenske prilike i druge okolnosti konkretnog slučaja. Zbog toga važeći Zakon i Konačni prijedlog zakona naglasak prvenstveno stavljaju na mjere sprječavanja i smanjenja šteta od divljači te na aktivno postupanje svih sudionika.

Važeći Zakon već sadržava mehanizme postupanja u slučaju kada stanje na terenu odstupa od planski utvrđenog stanja, uključujući mogućnost poduzimanja mjera za smanjenje brojnog stanja divljači, redukcijski odstrjel kada su za to ispunjene pretpostavke, redovne i izvanredne provjere te reviziju lovnogospodarske osnove u propisanim slučajevima. Konačnim prijedlogom zakona nadležnim tijelima daju se dodatni alati za postupanje, uključujući mogućnost donošenja rješenja o dodatnom utvrđivanju brojnog stanja divljači, izgonu divljači s ugroženog zemljišta te provedbi mjera zaštite na trošak lovoovlaštenika ako ih on ne provodi ili ih neuredno provodi. Time se omogućuje postupanje prema stvarnom stanju na terenu, bez automatske pretpostavke da svako odstupanje stvarnog stanja od lovnogospodarske osnove zahtijeva izmjenu same osnove.

U raspravi u Hrvatskome saboru zastupnik Josip Đakić (u pojedinačnoj raspravi) predložio je propisivanje obveze jednogodišnjeg stažiranja mladih lovaca uz mentora radi stjecanja dodatnih praktičnih znanja i upoznavanja s poslovima koji se tijekom lovne godine obavljaju u lovištu.

Navedeni prijedlog nije prihvaćen. Uvođenje obveznog jednogodišnjeg stažiranja predstavljalo bi dodatno administrativno i financijsko opterećenje za kandidate, lovoovlaštenike i druge subjekte uključene u osposobljavanje, bez razmjernog doprinosa ostvarivanju ciljeva Zakona. Konačnim prijedlogom zakona odgovarajuća razina osposobljenosti budućih lovaca osigurava se kroz program osposobljavanja i polaganje lovačkog ispita te kroz obvezan program i poseban ispit iz balistike i sigurnog rukovanja lovačkim oružjem. Slijedom navedenoga, nije ocijenjeno opravdanim uz propisane programe i ispite uvoditi i dodatno jednogodišnje razdoblje obveznog stažiranja. Pritom se lovoovlaštenicima ne ograničava mogućnost da, kao i do sada, svojim internim aktima propišu obvezu stažiranja ili druge oblike praktičnog uvođenja novih lovaca u lovne aktivnosti, u skladu sa svojim potrebama i načinom organizacije lova.

U raspravi u Hrvatskome saboru zastupnica Dušica Radojčić (Klub zastupnika Možemo!) iznijela je primjedbu da produljenje trajanja zakupa prava lova s 10 na 20 godina nije dostatno obrazloženo. U istom izlaganju predložila je i da se Zakonom propiše zabrana obnašanja funkcija u udrugama, društvima ili drugim subjektima iz područja lovstva za osobe osuđene za nezakoniti lov ili nezakonito postupanje s oružjem.

Navedena primjedba i prijedlog nisu prihvaćeni. Primjedba da produljenje trajanja zakupa prava lova s 10 na 20 godina nije dostatno obrazloženo nije osnovana, budući da su razlozi za predloženo produljenje navedeni u obrazloženju Prijedloga zakona. Produljenje trajanja zakupa predlaže se radi stabilnijeg i dugoročnijeg gospodarenja lovištima, poticanja ulaganja u lovišta, divljač, lovnu infrastrukturu i zaštitu staništa te razvoja lovnog turizma.

Ovim se Zakonom uređuju pitanja iz područja lovstva, a ne osnivanje, unutarnje ustrojstvo i izbor tijela upravljanja udruga, trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba. Pitanja članstva te izbora i opoziva osoba koje obnašaju funkcije u tim subjektima uređuju se posebnim propisima i njihovim općim aktima. Zakonom o lovstvu mogu se propisati uvjeti za obavljanje lova, prekršajna odgovornost i zaštitne mjere u području lovstva, dok bi propisivanje opće zabrane obnašanja funkcija u pravnim osobama izlazilo izvan predmeta uređenja ovoga Zakona i zadiralo u pitanja njihova unutarnjeg ustrojstva uređena drugim propisima.

Ostale primjedbe, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi u Hrvatskome saboru nisu prihvaćeni jer se ne odnose na predloženi zakonski tekst, odnosno ne zahtijevaju izmjenu normativnog teksta ovoga Zakona.